Univerzitet u Tuzli
Dobro jutro, dame i gospodo, i hvala vam što ste moji domaćini danas na Univerzitetu u Tuzli.
Rektore Haliloviću, uvaženi profesori i osoblje Univerziteta u Tuzli, posebni gosti i dragi studenti, veoma sam sretna što ću danas ovdje govoriti o meni veoma bliskoj i dragoj temi – ulozi medija, a naročito vašoj ulozi kao budućih novinara. Ovo je moja druga šansa da govorim pred studentima univerziteta, a ono što sam naučila iz mog prvog obraćanja na Sarajevskom univerzitetu jeste da zaista želim ostaviti vremena za diskusiju da bih na taj način čula šta vi mislite. Zato obećavam da neću predugo govoriti!
Moje prvo pitanje je koliko vas je pročitalo moj blog od prošlog vikenda čija je tema bila sloboda medija u Bosni i Hercegovini? Ako su ga neki od vas pročitali, znaće da vjerujem da je prilično teško biti novinar u BiH – no, ovdje sam danas da govorim o tome koliko mi je drago što ste ipak izabrali karijeru u ovoj oblasti.
Prije svega – zato što demokratija zavisi od informisanosti biračkog tijela.
Tokom prošlogodišnjih izbora, moje kolege iz Ambasade provele su puno vremena apelujući na birače da glasaju ne iz straha ili na osnovu etničke pripadnosti, nego da biraju kandidate na osnovu činjenica i s fokusom na važnim temama. Novinari imaju težak zadatak da pronađu ove činjenice i predstave bitne teme – ne da bi ponudili zaključak, nego da bi pokrenuli debatu, jer je debata jedan od glavnih temelja demokratije. Ključna komponenta tog, možda i najtežeg dijela, jeste pronaći najbolji način da se složene teme učine relevantnim za gledaoce, slušaoce i čitaoce.
Mediji u SAD ne rade to uvijek na najbolji način, ali to je ono po čemu se razlikuju veliki novinari od svih ostalih. U avgustu 2002, postala sam službenik za medije u Američkoj ambasadi u Seoulu, u Koreji. Našla sam se usred strašne oluje – prva on-line medijska organizacija u Južnoj Koreji, “Oh, My News” pokrenuta je u sedmici kada sam stigla, pripadnici američke vojske pregazili su dvije učenice vojnim vozilom, a demonstracije su bile na samom početku; šest sedmica poslije, pomoćnik državnog sekretara za Istočnu Aziju došao je u Seoul direktno iz Pyongyanga da bi objavio da Sjeverna Koreja ima program za obogaćivanje uranijuma koji je napravljen da bi se proizvodilo nuklearno naoružanje. Ljudi su bili u panici, a do decembra je preko 100.000 demonstranata bilo ispred Vijećnice u Seoulu, Amerikance su napadali na ulicama, a svi zapadni novinari iz cijele Azije –75 poznatih novinara iz raznih zemalja – morali su biti u Seoulu zbog izbora za novog predsjednika koji su se održavali 19. decembra.
Jednog dana mi je zazvonio telefon i čula sam s druge strane: “Ovdje Thomas Friedman iz New York Timesa. Dolazim u Seoul. Pridružiće mi se tamo David Sanger”. Ne znam da li su vam poznata ova imena, ali Tom Friedman je najiskusniji kolumnista New York Timesa i stručnjak za Srednji Istok, dok je David Sanger njihov dugogodišnji dopisnik iz Washingtona koji je stručnjak za Aziju i za sprečavanje širenja nuklearnog naoružanja. Proveli su puno vremena, jedan na Srednjem Istoku, a drugi u Aziji, baveći se povezivanjem nuklearnog programa Sjeverne Koreje i programa za masovno uništenje koji su se razvijali u Siriji i Iranu. Kada su došli kod američkog ambasadora u Koreji, nisu ga pitali šta o tome misli, nego su donijeli listu od preko 20 prijedloga i govorili o svakom od njih pojedinačno: “Napisaćemo ovaj paragraf…ako ga damo u štampu, hoćemo li pogriješiti?” “S apsolutnom sigurnošću znamo da su sljedeće četiri stvari istina. Ako onda ekstrapoliramo ovu petu činjenicu, hoćemo li biti u pravu?” Imali su informacije koje su daleko prevazilazile bilo šta što je neko tada mogao tek uzeti u razmatranje, a kada se njihov članak pojavio na naslovnici New York Timesa, bio je međunarodna senzacija. Njihov naporan rad i detaljno istraživanje iznjedrili su priču koja je poznata i danas.
Srećom da ovdje u Bosni i Hercegovini ne postoji problem nuklearnog naoružanja. Ali ovo se društvo suočava sa drugim velikim izazovima, a premalo je hrabrih, odvažnih novinara koji su spremni i sposobni dugo i naporno raditi da bi napravili priču koja se zasniva na opsežnom istraživanju i detaljnim izvorima. Kada sam prije nekoliko sedmica govorila na Sarajevskom univerzitetu, navela sam šta su, po mom mišljenju, ključni problemi u Bosni i Hercegovini, ali dozvolite da ih i ovdje pomenem. Mislim da je pet najvažnijih pitanja s kojima se ljudi u BiH danas suočavaju potreba za političkom reformom, potreba za ekonomskom reformom, borba protiv korupcije, unapređenje obrazovnog sistema, te rad na zajedničkoj viziji za budućnost ove zemlje.
Kada mi budete na kraju postavljali pitanja, jedna od stvari koju želim čuti od vas je kako vi povezujete apstraktne političke diskusije o svim ovim pitanjima sa stvarnim, opipljivim uticajem na život običnih ljudi. Kako vi, kao novinari, možete voditi diskusije o ovim pitanjima tako da pomognete čitaocima da izađu iz beznađa i apatije i da se osjećaju dovoljno snažnim da mijenjaju društvo na bolje i da traže odgovornost političkih lidera za obećanja koja su dali za vrijeme izbora?
Bosni i Hercegovini je pružena nova šansa da ove godine napravi pozitivne pomake. Inicijativa EU i nove bh. vlasti otvaraju put ka budućnosti koju će građani, nadam se, iskoristiti – većina novinara je uistinu do sada igrala pozitivnu ulogu po ovom pitanju. Međutim, imajući u vidu nedostatak političke volje u ovoj zemlji, plašim se da će za provedbu reformi koje su potrebne za uspjeh inicijative EU, a koje su navedene u prošlogodišnjem Sporazumu za rast i zapošljavanje, biti neophodno da vi, kao sljedeća generacija novinara, radite marljivo u narednim godinama. Ključno je da i vlasti i mediji objasne građanima kako će tehnički koraci, poput reforme javne uprave, modernizacije zakona o radu i smanjenja političkog uplitanja u rad javnih preduzeća, u suštini dugoročno poboljšati kvalitet života.
Još jedan zadatak medija koji oduzima dosta vremena i koji može biti opasan je otvoreno izvještavanje o korupciji. Korupcija je sveprisutan problem u BiH koji uništava potencijal za napredak. Kada mi ljudi kažu da moram dovesti više američkih investitora u BiH, odgovaram im da će to biti lako čim se osigura takva vladavina zakona koja će poslovne ljude uvjeriti da je njihova investicija zaštićena od koruptivnih pritisaka, ali ne prije toga. Znam da je za dobro istraživačko novinarstvo potrebno vrijeme, ono može biti skupo, i, opet naglašavam, potrebna je hrabrost za suprotstavljanje moćnicima. I to je ono što treba da se dešava u demokratskom društvu u kojem postoje istinski slobodni mediji.
Prije nego što je rat u Ukrajini izazvao raskol u odnosima između SAD i Rusije, administracija predsjednika Obame je pokrenula nešto što se zvalo Američko-ruska bilateralna predsjednička komisija. Ova Komisija se sastojala od preko 20 radnih grupa, od kojih se jedna fokusirala na medije, sa posebnim akcentom na promjenu načina poslovanja medija u obje zemlje. Ja sam prisustvovala na dva od ukupno četiri sastanka radne grupe za medije u Bostonu i Washingtonu, a predsjedavala sam četvrtim, posljednjim sastankom u Sankt Petersburgu. Neću tako brzo zaboraviti izlaganja desetak izvršnih direktora američkih i ruskih medija, uključujući ruske oligarhe koji su bili vlasnici glavnih tradicionalnih i digitalnih medijskih organizacija, koji su poprilično otvoreno govorili o izazovima istraživačkog novinarstva u nastojanjima da društvo ostane otvoreno i pošteno. Uspostavili smo program razmjene mladih novinara između glavnih medijskih organizacija u Moskvi i Sjedinjenim Državama, što je otvorilo oči ljudima na obje strane. Nadam se da ćemo jednog dana uspjeti ponovno pokrenuti ove važne razmjene.
Korupcije ima svuda – čak i u SAD. Trenutno imamo ne jednog, nego dva člana Kongresa koji su pod javnom istragom FBI-a. Novinari, često u saradnji sa predstavnicima civilnog društva, kao što su NVO i grupe koje nadziru rad vlasti, saznaju za skandal, bace se u potragu za neoborivim dokazima i pouzdanim izvorima, a zatim objave rezultate svog istraživanja. Potom, snage za provedbu zakona na osnovu tih napisa odlučuju da li ima materijala da otpočnu istragu. Počinioci, zatim, bivaju saslušani na sudu i ukoliko im se utvrdi krivica, idu u zatvor.
Nisam naivna i znam da postoje mnogi razlozi zbog kojih se to često ne događa ovdje, ali to mora postati standard. Ti problemi moraju biti javno eksponirani jer je to uslov da građani Bosne i Hercegovine dostignu svoj cilj i postanu građani funkcionalne, prosperitetne države u kojoj je životni standard sličan onom koji postoji u većini evropskih zemalja. Bosna i Hercegovina je zemlja bogata mnogo čim – obrazovanim stanovništvom, prekrasnom prirodom, ogromnim prirodnim resursima i energijom. Građani – svi zajedno i pojedinačno – zaslužuju da imaju koristi od ovih resursa, što je svakako moguće i što bi se desilo kada im korupcija ne bi stajala na putu.
Što me dovodi do onoga što smatram možda ključnom ulogom novinara u društvu. U demokratskom društvu računamo da medije ne samo objave činjenice I objelodane političke zloupotrebe i korupciju, već i da razotkriju nepravdu. Da budu glas onih čiji se glas ne čuje – onih koji su često marginalizirani i zanemareni, bilo da su osobe sa invaliditetom, LGBT zajednica, žrtve porodičnog nasilja ili bilo ko drugi ko je izložen nemaru i predrasudama. Oni računaju na vas da ispričate njihovu priču.
Jedini način na koji društvo može početi rješavati ova pitanja jeste da prvo počne ukazivati na njih – da ih objelodani, da ih učini temom javnih rasprava o tome kako ih riješiti i postići napredak za opšte dobro. Vi to možete.
Nastavićemo saradnju sa partnerima iz međunarodne zajednice koji imaju slične stavove, poput OSCE-ovog predstavnika za slobodu medija da branimo vaše pravo da govorite o onome o čemu je nužno govoriti u ovoj zemlji, da pozivate političke lidere na odgovornost, da razotkrivate korupciju i društvenu nepravdu. Ali također da istaknete napredak kada ga Bosna i Hercegovina postigne, da objavite priče o ljudima koji su uspješni uprkos okolnostima i koji donose pozitivne promjene. Bilo gdje da putujem po Bosni i Hercegovini, ljudi mi govore da su demoralizirani svim negativnim vijestima, pa ipak, svake sedmice srećem nekoga ko je inspiracija i ko mijenja stvari nabolje. Voljela bih čuti vaše mišljenje o tome na koji način se i građanima BiH mogu prenijeti dobre vijesti.
Na kraju, želim kratko govoriti o odgovornosti koja ide uz pravo da se ove priče ispričaju. Novinari imaju ogromnu moć da utiču na promjene, ali ništa tu moć ne može brže umanjiti kao neodgovorno novinarstvo kojim se mediji diskredituju i zbog kojih se neki pitaju zbog čega bi prava medija trebalo štititi. Novinarskoj etici u digitalno doba trebalo bi posvetiti čitav jedan novi govor, ali nadam se da još uvijek imate ideale i da vam ne moram ja govoriti o važnosti poštenja I integriteta u novinarstvu. Ali, kad se otisnete u stvarni svijet novinarstva i suočite se sa pravim izazovima, molim vas da se držite tih ideala i neka na njima počivaju vaše odluke.
Bilo da citirate pouzdane izvore, štitite privatnost žrtava ili dva ili tri puta provjeravate činjenice, sve dok radite svoj dio posla, mi ćemo nastaviti da radimo naš dio posla, jasno stavljajući do znanja vlastima u ovoj zemlji da je Vladi SAD sloboda štampe postala prioitet u cijelom svijetu i da je nužna za uspješnu budućnost Bosne i Hercegovine.
Zahvaljujem i očekujem da čujem vaša pitanja i razmišljanja.
